Moja priča: Anđelo Mijić

Posted: 16th July 2014 by koma in Uncategorized
Comments Off on Moja priča: Anđelo Mijić

Dvadesetogodišnji Anđelo Mijić rođen je u Rijeci kao zdrava beba. U petoj godini pojavili su se prvi simptomi bolesti, a godinu kasnije dijagnosticirana mu je mišićna distrofija. Djetinstvo je proveo u Vinkovcima i Vukovaru u kojem živi i danas s majkom i njenim roditeljima. Bolest ga je prisilila da s dvanaest godina počne koristiti invalidska kolica.

Prošao je kroz redovan sustav školovanja, najprije OŠ Blage Zadre u Vukovaru u kojoj su ga lijepo prihvatili učenici i nastavnici, što mu je u velikoj mjeri olakšalo to razdoblje. Krenuo je u u Srednju ekonomsku gdje također nije imao problema, svi su mu pomagali u kretanju kolicima, no zbog brojnih operacija kralježnice nije mogao nastaviti daljnje školovanje.

“Na samom početku s bolešću sam se nosio teško, ali s vremenom sam prihvatio moj invaliditet zahvaljujući vjeri u Boga i trudio se da svaki dan provedem što kvalitetnije. U mom razvojnom putu moja okolina me prihvatila takav kakav jesam. Bilo je nekih sitnih diskriminacija, ali ništa ozbiljno”, priča Anđelo.

“Moj stav o populaciji osoba s invaliditetom vrlo je pozitivan i jako bih volio da se vidi i ta druga strana invalidnosti, da smo jednako važni ljudi i da nas okolina i društvo gledaju po onome što možemo, a ne po onome što ne možemo. Ako ćemo iskreno, aktivnost OSI populacije je slabija u Hrvatskoj, bila bi mnogo veća da su uvjeti bolji i da nas ljudi gledaju kao zdrave osobe koje isto mogu pridonijeti društvu.

Moje mišljenje o korijenu problema OSI populacije je to što nas neki ljudi gledaju kao manje vrijedne osobe i u startu nas odvajaju, misleći da nismo sposobni obavljati neke funkcije u poslu, športu, svakodnevnom životu. Veliki problem je i sama pristupačnost nekim ustanovama i objektima, arhitektonske barijere.

Udruge su vrlo korisne, u njima se družimo, upoznajemo nove osobe, daju nam savjete i smjernice pri samom pogledu na život. I sam sam član udruge ‘Bubamara’ iz Vinkovaca koji mi pomažu u prijevozu, a omogućili su mi i osobnog asistenta što mi podiže kvalitetu svakodnevnog života.

Iako imam stopostotni invaliditet nisam se predao depresiji i apatiji, nego se borim da ostvarim svoje snove. Pošto slušam rock i metal glazbu to me jednostavno inspiraralo da počnem pisati poeziju od svoje petnaeste godine. Napisao sam svoju prvu zbirku poezije ‘Svijetla strana svemira’ krajem 2012. godine, a pri izdavanju knjige pomogli su mi profesorica hrvatskoga jezika Lilijana Radobuljac i grad Vukovar. Nekad sam svirao električnu gitaru, ali zbog bolesti prešao sam na klavijature. Sada mi je još ostalo pisanje pjesama”, zaključuje Anđelo.

Anđelo je nastavio pisati i do danas ima više od 600 pjesama te mu je najveća želja ubrzo izdati drugu zbirku poezije. Za ispunjenje njegova sna potrebna je i vaša pomoć. Nadamo se da će se javiti izdavač ili osoba koja mu može pomoći da njegove nove pjesme dođu do čitatelja.

Izvor: www.in-portal.hr

Comments are closed.